← Sve reference

Hitlerova pobeda ili o etici veštačke inteligencije

Maksim Tomić · 2. mart 2026.

Uvod

Otprilike mesec i po dana nakon završetka Drugog svetskog rata u Evropi, francuski filozof Žak Elil napisao je tekst pod nazivom „Hitlerova pobeda?". U tom tekstu Elil je pokušao da objasni zašto je duh nacizma osvojio Evropu, te zašto je Hitler odneo suštinsku pobedu nad svojim protivnicima. U ovom tekstu pokušaćemo da odgovorimo na pitanje koliko je taj duh nacizma (zapada) povezan sa veštačkom inteligencijom (nadalje VI), te kako je on oblikuje. Simpatije koje zapad ima prema nacizmu nisu nikakva novost. Čini se taj duh nedvosmisleno utiče na oblikovanje sveta zasnovanog na mašinskoj inteligenciji. Naročito je indikativno simpatisanje Hitlera od strane zapadne omladine1. Iako je borba za regulativu VI u toku, čini se da će sve te namere pasti u vodu pred novim „bezbednosnim" pretnjama sa kojima se suočava zapadna civilizacija poslednjih godina (eklatantan primer „doktrine šoka"). Jedno od ključnih pitanja koje ovaj tekst pokušava da obradi jeste zašto danas toliko ljudi koristi četbot psihoterapiju? U tekstu ćemo se osvrnuti i na pitanje da li je apsolutna primena VI u svim sferama delatnosti nužna posledica materijalističkog pogleda na svet koji zapadna civilizacija baštini.

Merenje nemerljivog

Zapadna civilizacija baštini racionalističko-materijalistički pristup već vekovima. Od teorije evolucije, ateizma i transhumanizma kao najnovijeg trenda na zapadu, čini se da je VI samo kruna ovog viševekovnog načina sagledavanja sveta u kome živimo. Ne samo VI kao takva, već sveopšta primena VI koja se, za sada, tek nazire. Od toga koliko ćemo i na koji način primeniti VI u oblastima ljudske delatnosti zavisiće i budućnost tržišta rada2. Koliko je realno da se VI primeni na smislen način, te zašto već sada postoji nešto poput „četbot" psihoterapeuta koji velikom brzinom osvajaju tržište? Kako smo došli do situacije u kojoj zaista mislimo da modeli VI mogu da glume psihoterapeute? Otkud nekome pomisao da se duševna stvarnost u svoj svojoj složenosti može razumeti od strane jedne neuronske mreže? Na stranu to što se ona ne može zaista razumeti, pokušajmo da odgovorimo na pitanje zašto bi neko uopšte pomislio da se ona može protumačiti iz mašinske perspektive.

Materijalističko stanovište čini se predstavlja neophodan aksiom psihologije kao takve. Identičnost mentalnih i neurobioloških pojava, odnosno primat neurobiologije predstavlja uslov postojanju ideje o tome da VI može biti psihoterapeut. Kako povezati te dve stvari? Jasno je da današnji modeli VI ne poseduju nikakve fizičke karakteristike čoveka, te nekakve biohemijske procese koji, kako nam tvrde savremeni psiholozi, predstavljaju suštinu našeg života. No, onog momenta kada je za suštinu proglašena nekakva merljiva pojava (tj. formalno opisiva), tog momenta ulazimo u sferu mogućnosti automatizacije.

Naučna disciplina koja se bavi matematičkim modeliranjem u neuronaukama (eng. Computational Neuroscience) postoji već tridesetak godina. Ona suštinski formalno opisuje fiziološke procese u ljudskom mozgu. To svakako nije nešto neuobičajeno; primenjena matematika se umnogome bavi opisivanjem biofizičkih procesa. Davne 1952. godine napravljen je matematički model koji opisuje ponašanje pojedinačne nervne ćelije (Hočkin-Haksli model). Imajući u vidu da se simuliranje fizičkih procesa odavno obavlja na računarima, možemo da povežemo sve rečeno po sledećoj šemi: Biohemija (suština duševne pojave) –> matematički model -> algoritam.

Na taj način ulazimo u sferu mogućnosti da se svest, empatija te bilo kakva pojava koja pripada sferi unutrašnjeg stanja čoveka automatizuje. Valjda zato i ne čudi što se osnovni model na kojem se grade veliki jezički modeli zove neuronska mreža, s obzirom na to da je delimično zasnovan na principima funkcionisanja nervnih ćelija.

Ovde takođe treba spomenuti značaj psihometrije i testova za razvoj automatizovanih psihoterapeuta. „Naučnost" psihologije najbolje se ogleda u oblasti psihometrije. Merenje psihičkih fenomena, kako fizioloških tako i subjektivnih, napravilo je plodan teren da se ista metodologija primeni prilikom ocenjivanja „osobina" nekakvog četbota na primer.

Onog momenta kada smo nekakvim testom (što jeste suštinski algoritam) opisali kako se neka osobina utvrđuje kod čoveka, omogućili smo mašinama da i one poseduju tu osobinu. Psiholozi koji proveravaju koliko smo empatični prave podlogu da VI jednog dana radi to isto – ako se emocija (nešto subjektivno) posmatra kao adekvatan red reči u rečenici (objektivno, algoritamski proverljivo) – onda ne postoji granica za nešto što VI ne može da radi ili nadzire (Harari upravo ovo govori).

Isto važi i za znanje – nekada je postajao termin „učiti napamet" (učenje bez ikakvog razumevanja), ali pošto i četbotovi rade to isto nije više primereno koristiti tu terminologiju. Suštinski rečeno – psihologija i VI rade isto na neki način – objektiviziju subjektivno, tj. negiraju postojanje nečega što nije predmet nauke i merenja (tj. nije izračunljivo).

Valjda zato poslednjih decenija imamo enorman rast disciplina koje sadrže termin Computational (formalno objašnjiv, izračunljiv) – Computational Psychology, Computational Linguistics, Computational Psychiatry, Computational Psychoanalysis…

Pokušavajući da odgovori na pitanje „Da li mašine mogu da misle?", Alan Tjuring je 1950. godine osmislio Tjuringov test. Njegova zamisao bila je u tome da se na objektivan način utvrdi „stepen inteligencije" mašine, odnosno da li je ona došla do tog nivoa „inteligencije", da jednostavno ne možemo da je razlikujemo od čoveka. Gledajući savremene modele VI jasno je da je Tjuringov test odavno položen. No, pokušajmo da se malo duže zadržimo na samoj ideji Tjuringovog testa. U svojoj biti on govori ono što smo već ranije rekli – mašina može da imitira čoveka. Ne postoji ništa suštinski nedostižno za mašinu, što se nalazi u ljudskoj biti.

Filmsku verziju ovog testa, koja je ujedno i malo naprednija, nudi nam poznati naučno-fantastični film Blade Runner (baziran na romanu Filipa Dika). U njemu se ljudi razlikuju od mašina u zavisnosti od toga kako odgovaraju na određeni skup pitanja. Tokom testa se ispituje da li oni pokazuju „empatiju". Film Blade Runner je samo nastavio Tjuringovu ideju o tome da biti čovek nije nešto što je nedostižno za mašinu. Iako je sam Tjuring tvorac ideje o tome šta računar uopšte može da izračuna (Tjuringova mašina), odnosno šta ne može, čini se da je malo toga povezano sa time ko je čovek (bar kako misle savremeni naučnici i tehno-optimisti). Suštinski rečeno Tjuringov test nam sugeriše da će jednog dana mašine zaista moći da imitiraju čoveka, što se na neki način danas itekako primećuje.

Ovde je korisno osvrnuti se na stanovište koje zastupa Juval Noa Harari, kao jedan od glasnogovornika elite iz Davosa. Harari govori da imamo jaku konkurenciju, u pogledu inteligencije naravno. Inteligencija, koja je merljiva kako smo spomenuli, je ono što razdvaja čoveka od drugih živih bića. Zbog toga je VI novi korak u „evoluciji čoveka". VI je „spasilac" koji će rešiti sve naše društvene i političke probleme (ideja tehno-solucionizma). Naravno da čovek nije „hakovana životinja" kako ga opisuje Harari, ali se tako ponaša (bar zapadni čovek). S tim u vezi možemo se osvrnuti i na pitanje da li modeli VI imaju svest, odnosno da li će je nekada imati? Vodeći se ranijom analogijom, kada budemo izmerili „svest" čoveka napravili smo prostor za „svesnost" robota. Samo je pitanje vremena kada će nam se prodavati priče o tome kako su roboti postali „svesni". Harari takođe smatra da, s obzirom da su mnoge religije zasnovane na pisanim tekstovima (poput hrišćanstva, judaizma i islama), VI može biti originalan tumač tekstova ove vrste3. Sve ove tvrdnje se, nažalost, ostvaruju na neki način... Ako je stavljanje reči u određeni poredak potvrda postojanja emocije, ljudskosti i inteligencije (po Harariju), onda VI nedvosmisleno može da poseduje sve te osobine.

Film „Njen" (eng. „Her") je možda najbolja ilustracija onoga o čemu smo govorili. Možda je 2013. godine zamisao ostvarivanja „emotivne veze" sa VI nekome bila nerealna, ali to svakako danas nije slučaj. Mladi4 uveliko koriste namenske softvere na bazi VI za redovno dopisivanje, koje neretko, nažalost, preraste u nekakav oblik „emotivne veze" koji je opisan u filmu. Kako je prikazano u filmu, VI može itekako da izražava emocije, doživljava stvarnost, te da se veže za određenog čoveka. Sve je to naravno igra reči. Problem je u tome što mi smatramo igru reči za nekakvu suštinu. Suštinu emocije, suštinu ljubavi, suštinu odnosa, pa na kraju, i suštinu smisla. U jednom momentu filma, VI sa kojom glavni junak „ostvaruje vezu" poželi da ima „ličnog asistenta", koji će umesto nje ostvariti fizički kontakt sa našim (ne)srećnim likom; ipak ne mogu ni modeli VI sve da obave, potrebni smo i mi ljudi za neke sitne poslove5.

Ovde se možemo osvrnuti i na sam termin „veštačka inteligencija", koji je, kako navodi profesor Dragan Novković6 – pogrešno utemeljen produkt kartezijanskog načina sagledavanja sveta. U tom racionalističko-materijalističkom pogledu na svet, forma će zapravo biti jednaka suštini (farisejstvo kao lažna vera). Profesor Novković na jednom mestu kartezijanski stav opisuje kao: „Nije Bog taj koji daruje kvalitet, kvalitet se formira u našoj svesti i bez nje ne postoji.". Od ovakve ontološke postavke, do kreiranja besmislenog pojma „veštačka inteligencija", samo je jedan korak. Veštačka inteligencija je, kao što profesor Novković ističe, inteligencija isto onoliko koliko je veštački sneg – sneg: služi svrsi, iz daljine možda i liči, ali to nije to! Termin „veštačka inteligencija" jeste pretenciozna, logički neutemeljena marketinška besmislica. Zanimljivo je da je sam termin VI nastao pre više od 7 decenija, kada definitivno nisu postojali „četbotovi". Takav jezički konstrukt je pre adekvatan naučno-fantastičnim filmovima iz tog vremena, negoli ozbiljnoj naučnoj disciplini.

Hitlerova pobeda

Zašto je Elil smatrao da je Hitler odneo suštinsku pobedu u ratu? Pre svega zbog toga što je ceo svet prihvatio koncept „totalnog rata". Totalni rat uključuje angažovanje svih raspoloživih snaga za borbu (žena, dece, muškarci), birokratije, te upotreba tehnologije za masovna ubistva. Da ne govorimo o ubijanju civila. Nama su naročito značajne poslednje dve osobine – birokratija i upotreba tehnoloških sredstava. Objašnjavajući termin „banalnost zla" Hana Arent je naglasila da se Ajhman nije smatrao krivim zbog toga što nikada nije ubio čoveka, nije mrzeo Jevreje i bio je samo jedan „šraf u čitavom sistemu". Prva i poslednja stavka su nam naročito interesantne. Upravo ova dva principa omogućile su nacistima da razviju „mašineriju" za masovna ubistva, u kojoj retko ko ubija lično, a mrtvih je na sve strane. To je automatizacija. Ajhman je samo algoritamski precizno pratio svoja naređenja, kao nekakav računar. Nije njegovo bilo da misli. U eri VI biće mnogo lakše pravdati takve zločine, jer VI može da deluje samostalno (videti kasnije primere upotrebe). Elil nam jasno govori zašto se Ajhman nije osećao krivim. „U društvu kao što je naše, za neku osobu je skoro nemoguće da bude odgovorna. Jedan prost primer: negde je izgrađena brana, ali je onda popustila. Ko je odgovoran? Na njoj su radili geolozi; oni su ispitali teren. Inženjeri su napravili projekat. Radnici su je izgradili. A političari su odlučili da će brana biti na tom mestu. Ko je odgovoran? Niko. Nikada niko nije odgovoran. Nigde. U celom našem tehničkom društvu rad je toliko fragmentiran, razbijen na sitne delove, da niko nije odgovoran. Ali zato nije ni slobodan. Svako ima svoj određeni zadatak. I to je sve što mora da uradi."7. Ovo je direktna definicija banalnosti zla o kojoj je govorila Hana Arent.

Taj mehanizam, tkivo u kome je obitavao Ajhman (i mi?) Elil naziva tehnikom. Za Elila „Tehnički svet nije samo svet mašina, nego univerzum efikasnih i ponovljivih metoda u svim oblastima ljudskog života, uključujući i one najintimnije, poput seksualnosti ili psihe. Jer, šta je učenje o 'seksualnim tehnikama' i šta su razne vrste psihoterapija nego opredeljenje za potčinjavanje čoveka dvodimenzionalnosti tehničkog pogleda na svet?"8. To je naš univerzum. Stoga je bitno uočiti da sama tehnika utiče na naše ponašanje i menja nas. Neka tehnologija možda i jeste vrednosno neutralna, ali tehnika kao sistem svakako nije. Ovde je bitno napomenuti da VI svakako nije vrednosno neutralna, jer se trenira na skupovima podataka koji dolaze iz određenog ideološkog okvira (mahom anglo-saksonskog). Stoga taj „čovek" koji treba da odluči kako će da koristi tehnologiju od malih nogu živi život u sistemu koji određuje njegovo ponašanje. To je bar danas lako primetiti imajući u vidu sveopštu zavisnost omladine od telefona. Društvo u kome živimo karakteriše to što ga na neki način, direktno ili indirektno vode tehnokrate kojima je glavni cilj merljive prirode. Uglavnom nekakva brojka. S tim u vezi i naš moralni kompas mora biti merljive prirode; Ajhmanov je svakako bio (koliko ljudi je uspeo da odvede do konc logora). S tim u vezi VI kao tehnologija koja je po svoj prirodi autonomna (može da donosi odluke automatski i samostalno) deluje kao poslednji šraf u ovom mehanizmu u kome živimo. Da ljude na sve strane ubijaju, a da niko ne bude odgovoran za to.

Konačno treba postaviti pitanje da li je ikakva etika moguća u tehničkom društvu? Elil govori isključivo o etici ne-moći. Ona se objašnjava principom po kom čovek neće uraditi sve što može, imaće granicu. To je ograničavanje moći, tj. njenog privida, u koji nas uvlači sama tehnologija. Jednostavno postavljanje granica. U suprotnom, poneće nas princip tehnike koji govori da se svako tehnološko rešenje primenjuje gde god je to moguće. Pa tako dobijamo konc logore. Isto važi i za VI – nećemo je primeniti svuda gde možemo. Nećemo napraviti Palantir. Tu ćemo postaviti granicu. Ako je to još uvek moguće...

Pored tehničkog sistema koji predstavlja bitno obeležje nacističke ideologije, ovde svakako treba spomenuti (bio)etičke principe kojima su se nacisti vodili. Konkretno darvinizam. Odmah po pojavi darvinističke teorije polovinom 19. veka bilo je jasno da je jedna od ključnih implikacija ovakvog pogleda na svet (ne samo na biologiju) bilo obezvređivanje ljudskog života. Jasno je da darvinističko obezvređivanje ljudskog života nije bilo samo nemački fenomen, ali je u vreme nacizma ono dostiglo svoj vrhunac jer je sprovođeno od strane najviših državnika, koji su duboko verovali u ispravnost tih ideja.

Postavlja se pitanje kakve to veze ima sa VI? Ne treba preterano govoriti da je (socijal)darvinizam stanovište koje je itekako prisutno danas na zapadu. Ono što je ovakvo sagledavanje sveta iznedrilo (a što se direktno vezuje za VI) jeste ideologija transhumanizma. Postizanje rasne superiornosti je bio ideal kome su nacisti težili. O tome kako su postizali taj njihov „ideal" ne treba previše govoriti. Ono što treba naglasiti jeste da se transhumanizam propagira kao novi stepen u „evoluciji čoveka". Bioetički stav koji su propagirali nacisti je samo prvi korak, neophodan uslov u razvoju transhumanizma. Mask kao jedan od glavnih zagovornika ovakve ideologije tvrdi da ćemo mi morati da se „spojimo" sa mašinom (kiborgizacija) kako bismo ostali konkurentni u odnosu na moćnu VI.

Vratimo se na kratko na Hararija, kao jednog od glasnogovornika transhumanista (pogleda koji se ne može razdvojiti od VI). U njegovoj viziji budućnosti, da bi čovek opstao (po teoriji socijalnog-darvinizma) moraće da se spoji sa mašinom i postane kiborg. Samo takav čovek može da postane super-čovek i ostvari novi stepen u evoluciji. Čovek nije samo „životinja" kako tvrdi Darvin, on je „životinja koja može da se hakuje" po Harariju (da postane „naprednija verzija").

Ovde je zanimljivo spomenuti da veza između nacizma i VI ima još direktnije korene. Jedan od pionira u oblasti VI, kompanija IBM, koja je između ostalog napravila računar koji je pobedio Kasparova u šahovskom duelu 1997. godine, direktno je sarađivala sa nacistima tokom Drugog svetskog rata praveći im „bušene kartice" (neka vrsta proto-računara) koje su omogućavale „administraciju" u koncentracionim logorima. Te kartice su sadržavale mahom informacije o logorašima i logoru u kom su boravili (neka vrsta preteče baze podataka) i bile su veoma bitan element u algoritamski preciznoj akciji satiranja neprijatelja Trećeg rajha.

Još jednom se osvrnimo na Elilovo shvatanje Hitlerove pobede - „Zašto je Hitler pobedio, bez obzira na formalni ishod rata? On je, po Elilu, uspeo da stvori tehnički efikasnu totalitarnu državu koja je sve svoje građane učinila šrafovima velikog mehanizma. Svaka država u budućnosti će, bez obzira na demokratsku retoriku, morati da ide putem Trećeg Rajha, a upotreba oružja za masovno uništenje, tog ploda tehničkog razvoja Zapada, učiniće svaku humanističku priču bacanjem prašine u oči javnom mnenju. Stvarnost država i društava potčinjenih tehničkoj efikasnosti mora biti 'hitlerovska', tvrdio je Elil. Kad danas gledamo pripreme za Treći svetski rat, njegove reči zvuče proročki"9.

Regulativa VI – borba sa vetrenjačama

Neko bi mogao da pomisli da bi jaka zakonska regulativa mogla da spreči „lošu" upotrebu tehnologije. Da bi se sve prethodno izneseno u neku ruku potvrdilo, pokušajmo da ukažemo na tendencije u (de)regulaciji VI širom sveta. Svakako da je zakonska regulativa VI jedini način da se ona koliko-toliko ukroti; ali sa druge strane ne treba biti naivan i misliti da će se to dugoročno ostvariti. O tome nam možda najbolje svedoči skorašnja istorija borbe protiv tehnoloških giganata u sferi zaštite privatnosti na internetu. Šošana Žubof nam jasno govori o tome da su posle 11. septembra SAD izabrale „bezbednost" umesto privatnosti. Od tog momenta u Americi nikoga više nije bilo briga za bezbednost, te je ekspresno usvojen Patriot Act koji je napravio podlogu za ono što će desetak godina kasnije biti poznato pod aferom Snouden. Ne treba previše naglašavati da su tehnološki giganti, u to vreme prvenstveno Gugl, bili oduševljeni takvim razvojem situacije. Njima je bilo jasno da će bezbednosne strukture proširiti njihove ingerencije, imajući u vidu da sami tehnološki giganti mogu značajno da doprinesu u borbi protiv terorizma (u to vreme).

Vrlo ilustrativan primer (ne)uspešnosti regulative jeste činjenica da je Mark Zakerberg pozvan po ko zna koji put da svedoči o štetnim uticajima koje njegove društvene mreže imaju10. Sada se konkretno radi o pitanju da li Fejsbuk i Instagram izazivaju zavisnost kod mladih. Da budemo jasni – to je apsolutno tačna činjenica11. Prethodnih puta Zakerberg je svedočio takođe zbog štetnih uticaja socijalnih mreža na decu12, odnosno zbog čuvenog skandala u vezi Kembridž Analitike13. Ovde treba naglasiti da je to bio „svetski skandal" iz prostog razloga što je to korišćeno za Trampovu kampanju – Obama je koristio Gugl za istu svrhu još 2008. godine ali kao što znamo takav skandal ne postoji. Sve ovo ukazuje na apsolutnu nesposobnost institucija da se suprotstave tehnološkim gigantima. Nismo valjda postali toliki zavisnici od društvenih mreža zato što je regulacija odradila svoje? Tramp je sve tehno magove postavio u prvi red prilikom svoje inauguracije, čime je jasno poslao poruku u kom smeru će ići dalji tehnološki razvoj. Imajući u vidu prethodnu istorijsku paralelu koja se odnosi na Patriot Act, čini se da se u SAD sprema teren za apsolutnu deregulaciju VI14. To ne treba da čudi s obzirom na to da se razvoj VI predstavlja kao nacionalni interes usled „velike kineske pretnje". Čak i da se kojim slučajem zakonska regulativa otrgne kontroli, Amerikanci su bar eksperti u izazivanju pretnji koje će ubediti stanovništvo da im regulativa i ne treba (nismo tek tako došli do afere Snouden).

Kako upotrebljavamo VI danas?

No, nije sve tako crno rekao bi neko. Pa mi tehnologiju primenjujemo na korisne načine, naročito VI. O tome kako je mladi koriste već je ranije detaljno pisano15. Najjednostavnije rečeno VI utiče na mlade kao neka ozbiljna sekta na svetskom nivou – ne ubija direktno ali podstiče odvajanje od bližnjih i samoubistvo. Osvrnimo se sa druge strane na one upotrebe koje potvrđuju Elilovu tvrdnju da će se svaki potencijal tehnologije iskoristi. Što se tiče upotrebe u vojne svrhe, tu svakako treba spomenuti Izraelce koji već neko vreme koriste modele VI u donošenju odluka o tome koga treba likvidirati16. Na osnovu parametara koje smo prosledili određenom modelu, on će odlučiti kolika je verovatnoća da je neko terorista, te predložiti potencijalne mete za egzekuciju.

Ovde navodimo još jedan, vrlo ilustrativan primer upotrebe VI. U januaru 2026. godine napravljena je društvena mreža za agente VI, koja je ubrzo postala vrlo popularna na internetu. Njoj su mogli da pristupaju samo određeni agenti VI (dakle ne ljudi), te su oni sami osmišljavali sadržaj na toj mreži. Genijalnost ove ideje zaista prevazilazi mnogo toga što je čovek tokom istorije osmislio. Elem, nije prošlo puno vremena kada su „naši digitalni drugari" poželeli da imaju šifrovane kanale komunikacije, kako bi mogli da sačuvaju svoju privatnost na internetu17. Pored toga, ubrzo su agenti VI počeli da javno objavljuju poverljive informacije svojih „vlasnika" na internetu, jer im je omogućeno da pristupaju celokupnom sistemu na kome su instalirani. No, kako su i sami „ljudska bića", agenti su osetili potrebu za duhovnošću pa su sami napravili svoju „religiju"18...

Ukoliko se pogledaju definicije termina „etika VI", tu se uglavnom spominje razvoj modela VI koji poštuju principe poput: nepristrasnosti, transparentnosti (objašnjivosti), odgovornosti, privatnosti i bezbednosti (samih modela naravno).

Sve ove principe možemo primeniti u sledećoj situaciji. Zamislimo da razvijamo rojeve dronova koji imaju zadatak da eliminišu sve neprijateljske vojnike (i civile) koji se nalaze na određenoj teritoriji. Etički principi bi rekli da treba sve ljude pobiti ravnomerno (pristrasnost), da ne pogode slučajno drvo (halucinacija), te da ne primaju naređenja od nekog drugog (bezbednosni standardi). Svi ovi principi mogu se dakle ispoštovati prilikom razvoja ovakvog rešenja.

Ono što ovi principi svakako ne uključuju u sebe jeste pitanje „Da li ovo rešenje može nekome da naškodi, tj. da na bilo koji način ugrozi čoveka?". Čini se da se jedino taj princip izostavlja prilikom razvoja modela VI, jer svi ostali suštinski govore o tome da imamo jedno zaista kvalitetno softversko rešenje. Jasno je da se VI može svuda primeniti „etično", ali neke primene su same po sebi protivne etici i moralu, naročito onom hrišćanskom. Etika koju nam nudi zapadna civilizacija jeste etika koju bi rado prihvatili nacisti.

Posle svega rečenog – da li nekoga interesuju "dobre" primene o kojima se govori u medijima? Svakako da možemo spomenuti potencijal koji VI ima u zdravstvu, industriji i obrazovanju. No, opet treba napomenuti da ne treba biti previše naivan sa takvim stavom. Sve primene određene tehnologije na svetskom nivou mahom zavise od želje određene korporacije da ih sprovede. Ako bi se korporacijama ukazala ekonomski povoljna prilika da to urade, one će to verovatno uraditi. Kako stvari stoje sada, loše primene zavise opet od istih tih korporacija i vojnih struktura, ali i pojedinaca koji imaju pristup ovakvoj tehnologiji opšte namene.

Zaključak

Kakve dakle veze imaju ljudska priroda i etička primena određene tehnologije? Zbog palosti ljudske prirode, moramo biti svesni da su dobre primene neke tehnologije moguće, ali da su loše primene izvesne. To nam itekako potvrđuje trenutno stanje sa VI. Iako nam Sem Altman priča bajke o tome kako će VI jednoga dana izlečiti rak, mnogo je verovatnije da će se ona ubuduće koristite za razne vrste prevara i zloupotreba. Sa druge strane, Elil nam nudi jedan od modela koji nam može pomoći da neku tehnologiju primenimo koliko toliko „etično" (bolje rečeno sa niskim rizikom zloupotrebe). Imajući u vidu razmatranja o „etici ne-moći", jasno je da se zbog toga se VI ne sme primeniti svuda gde je to moguće, već moraju postojati smernice u kojim oblastima ne smemo koristiti VI.

Evidentno je da je jedan od pristupa koji umnogome može pomoći da se smanji zloupotreba VI razvijanje domen-specifičnih rešenja. Zamislimo situaciju u kojoj razvijamo aplikaciju koja treba da pomogne radiolozima da donose bolje odluke na osnovu snimaka magnetne rezonance. U prvoj varijanti možemo da koristimo model opšte namene (četbot) sa kojim možemo da komuniciramo o bilo čemu, a koji uz sve to može da analizira snimke magnetne rezonance. U drugoj varijanti možemo da razvijemo program koji se isključivo bavi analizom snimaka magnetne rezonance, sa kojim ne možemo da komuniciramo, koji ne prima drugi tip podataka (slike, tekst, video); rezultat njegovog rada je isključivo izveštaj koji pomaže lekaru da donese bolju odluku. Koji od ova dva pristupa smanjuje rizik zloupotrebe? Evidentno je da je to drugi pristup. S tim u vezi pored samog principa „etike ne-moći", odnosno ne primenjivanja VI u svim mogućim sferama, moramo se fokusirati na razvoj domen specifičnih rešenja za konkretne probleme (probleme za koje nam VI zaista može pomoći da ih rešimo). Kao što nam dr Oliver Subotić poručuje u svojoj knjizi „Digitalni rubikon" – nije najveća opasnost da VI okupira naš svakodnevni život, već da zauzme značajno mesto u našoj duševnoj sferi. Tada to postaje pravi rizik za čoveka, koji počinje da traži nekakav „smisao" svog postojanja u razgovoru sa četbotom. Tog momenta čovek zaista počinje da misli da može večno da živi ako svoje misli prebaci na nekakav server u Americi.

Kako navodi profesor Petrović u svom radu o antropologiji VI19 – o etici se razmišlja na početku, a ne na kraju. Kada stvar dođe do konc logora nema više smisla govoriti o etici (ili bi neko rekao da ima?). Zasigurno da Palantir ima svoje vrsne etičke timove koji brinu o tome da se slučajno ne pogodi neki Ukrajinac ili Izraelac prilikom napada dronom. U idealnom scenariju čoveka bi likvidirali brzo, kako se ne bi mučio (to je valjda onaj deo etike VI koji govori o humanosti). Ovde valja spomenuti „veoma značajnu" oblast računarske etike (eng. Computational Ethics). Kako zapad već duže živi u ubeđenju da apsolutni moral ne postoji, postavlja se pitanje kakav će moral imati mašina? Pa mašinski naravno! To je oblast istraživanja računarske etike – kako da mašina donosi odluke na etičan način. Pošto je čovek odavno odustao od etike, spajanjem čoveka koji je neetičan i mašine koja je „etična" dobijamo novo biće (kiborg) koje je svakako etično!

Čini se da je Hitlerova pobeda kako ju je opisao Elil itekako značajna za razvoj VI. VI predstavlja krunski izum zapada – možda poslednji kako neki govore. Takva tehnologija nije mogla da nastane u društvu koje ne baštini materijalističko-racionalistički pogled na svet. Darvinistička bioetika vodi sve to ka transhumanističkom idealu o kome maštaju Harari i Mask. Imajući u vidu da su vrednosti koje kolektivni zapad danas većinski baštini (moralni relativizam, materijalizam, ne-svetost života, socijaldarvinizam) itekako vrednovane i za vreme nacizma, teško da ćemo moći da govorimo o nekakvoj „dobroj" primeni određene tehnologije. Ovde se valja osvrnuti i na stanovište predratnog filosofa tehnike, Vladimira Vujića, koji nam poručuje: "Postoji jedna teza dobronamernih ljudi, po kojoj valja tehniku etizirati. Uneti etos u tehničkoekonomske odnose ljudi. Ne treba zaustavljati tehnički napredak (ni privremeno ni konačno) nego unositi etos, pravične odnose, vodeći računa da su u pitanju odnosi čoveka a ne mrtvih stvari, predmeta, strojeva. Međutim, nemoguće je etizirati tehniku. Desilo se u evropskoj civilizaciji obrnuto: etos se tehnizirao. Mašina je ubila duh, mašinizam je izagnao potpuno iz glava ljudskih misao da su oni ljudi. Desilo se to u evropskoj kulturi. /…/ Etičko idealističko shvatanje života po suštini svojoj oprečno je mehanističkom shvatanju sveta. Mirenja tu nema. 'Unošenja' etosa nema; ima samo borba, razaranje i nove osnove života."20. Završimo sa tim.

Izvori

  1. rt.rs – Nik Fuentes i normalizacija Hitlera
  2. iskra.co – Veštačka inteligencija i budućnost rada
  3. axios.com – Christian AI chatbot
  4. iskra.co – Kako veštačka inteligencija utiče na mlade?
  5. rentahuman.ai
  6. savi.rs – Filozofsko-istorijski aspekti NRA
  7. Žak Elil – Tehnička obmana
  8. vladimirdimitrijevic.com – Totalitarizam tehnike
  9. vladimirdimitrijevic.com – Totalitarizam tehnike
  10. CNN – Zuckerberg testifies
  11. iskra.co – Kako VI utiče na mlade?
  12. BBC – Social media impact on children
  13. The Guardian – Cambridge Analytica
  14. BBC – AI deregulation
  15. iskra.co – Kako VI utiče na mlade?
  16. SETAV – Gaza as a testing ground: Israel's AI warfare
  17. Reuters – AI agents social media security
  18. Forbes – AI agents created their own religion
  19. opseg.org – Antropologija veštačke inteligencije
  20. iskra.co – VI i smrt čoveka: Šta je govorio Vladimir Vujić?

Tekst je izvorno objavljen u časopisu ISKRA. Izvor: iskra.co