Filozofsko-istorijski aspekti Naprednih računarskih algoritama
Uvodna napomena: Zbog potpunog odsustva smisla usled lako dokazive apsurdnosti, autor ovog teksta odbija da koristi naučno neutemeljenu, filozofski pogrešnu i nadasve pretencioznu kovanicu „veštačka inteligencija".
Obrazloženje uz napomenu: Na svetu postoje samo dve vrste stvari/bića, kako materijalnog, tako i nematerijalnog tipa: prirodne i veštačke. Prirodne, dolaskom na ovaj svet, zatičemo u našem okruženju, i ni na jedan način ne učestvujemo u njihovom kreiranju. Veštačke stvari su one stvari koje je čovek napravio, pravi i praviće. Inteligencija je zatečena, to je pojam kojim se opisuje svojstvo prirodnog fenomena. Dodavanje prideva veštački ispred pojma koji definiše prirodan, zatečen fenomen je drsko pretenciozno, neodgovorno i neutemeljeno u elementarnoj logici. Dakle, pojam veštačka inteligencija je na isti način apsurdan kao i pojmovi veštački vazduh, veštačka voda, veštačko Sunce ili veštački Bog. Autor ovog teksta je čuo za termin veštački sneg, ali je i lično imao prilike da se uveri da to sneg – zapravo nije.
Iz tog razloga ću, bez ikakvog ulaska u pokušaj bavljenja imenom ovog segmenta razvoja tehnologije, a isključivo za potrebe ovog teksta, koristiti termin Napredni računarski algoritmi, koji u najširem smislu daje osnov za ispravnije i preciznije opisivanje fenomena koji se u tekstu razmatra.
Promišljanje i odgovorno sagledavanje civilizacijsko-tehnološkog fenomena Naprednih računarskih algoritama (u daljem tekstu: NRA), van konteksta filozofsko-naučno-tehnološkog utemeljenja civilizacije koja je taj fenomen iznedrila, je pogrešno i u startu osuđeno na nepotpunost i nedorečenost. Postavljanje bilo kog fenomena u isključivi kontekst „zatečene situacije", bez potpunog razumevanja njegove pojavne geneze, ni na jedan način ne može iznedriti iole validnu predikciju onoga što taj fenomen može prouzrokovati. Ova zdravorazumska teza bi se dala dokazivati i na logičkom nivou, ali se time na ovom mestu nećemo baviti.
Filozofsko-ontološki okvir je osnova za postavku bilo kog sistema, pri čemu ovaj tekst podrazumeva upotrebu termina sistem u najširem smislu te reči. Sve je sistem, od stabilnih kvantnih struktura do Univerzuma. Ontologija definiše sistem. Analogija sa temeljima zgrade je potpuna: Ontologija, kao temelj nauke, potpuno definiše sav njen „raspored prostorija", „noseće zidove", pa čak i visinu do koje se u gradnji jednog takvog sistema može ići. Ontologija na kojoj je bazirana današnja nauka, a samim tim i ova naša visokotehnološka, kako sami sebi volimo da tepamo, civilizacija, označena je imenom Kartezijanstvo.
Kartezijanstvo je filozofski izvor i okvir iz kojeg izviru i u koji su uokvireni praktično svi misaoni procesi prosečnog pripadnika ove civilizacije. Sva današnja naučna promišljanja polaze isključivo od Kartezijanskog osnova i isključivo se u tom ontološkom okviru kreću. Dakle, svako promišljanje, na bilo koju temu, svakog pripadnika ove civilizacije, u manjoj ili većoj meri, a pretežno potpuno – jeste uslovljeno kartezijanskim načinom gledanja na svet. Naša civilizacija je kartezijanska, naša nauka je kartezijanska, naša tehnologija je kartezijanska i „veštačka inteligencija" je ista takva. Isključivo. Drugačije, kada se lepo razumeju stvari – ni ne može biti.
Dakle, Kartezijanstvo, koje je nepunih 400 godina staro, postalo je izvor svih misli i pogleda na prirodu Zapadne civilizacije, temelj od kojeg se kreće u gradnju nauke, koja zatim učestvuje u građenju pojedinca, saopštavajući mu naučne istine i savete struke na kojima isti taj pojedinac bazira svoje misli, odluke i akcije. Takav pojedinac, na taj način vaspostavljen, iz tako formirane uslovljenosti poima realnost i utiče na svoje okruženje, dodatno učvršćujući opštu uslovljenost kartezijanskim pogledom na svet. Krug je zatvoren, i to jeste krug u kojem se kao civilizacija vrtimo, i to sve brže i brže, reklo bi se.
Pa ako je Kartezijanstvo toliko bitno, možda će neko pomisliti na ovom mestu, kako je moguće da se o njemu ne priča u javnosti, da se o njemu ne uči u školama, da se vremenski i ljudski resursi ne posvećuju izučavanju, shvatanju i preispitivanju nečega što je od tako suštinske važnosti za svako ljudsko biće, njegovu užu i širu okolinu, a samim tim i civilizaciju kao celinu? I zaista, pitanje je krajnje logično, čak i suštinsko.
Stanje je, naravno, takvo, da se ništa od toga ne dešava. Ako je neko i čuo za pojam Kartezijanstvo, velika je verovatnoća da zapravo neće moći da vam objasni o čemu se radi. Da bi apsurd bio neizbežan i konačan, pobrinuo se naš vajni školski sistem koji produkuje naučnike koji su ultimativna i svemoćna brana Kartezijanstva, a kojima se Kartezijanstvo u procesu obrazovanja čak ni uz put ne spominje, a kamoli da se ozbiljnije promišlja ili proučava.
Mi ljudi, pripadnici Zapadne civilizacije, smo podvrgnuti procesu potpunog uslovljavanja kartezijanskim pogledom na svet od trenutka kada se pojavimo na ovoj planeti. Svi do jednog, bez izuzetka. Kompletan pogled na svet, narativi koji nam se saopštavaju u porodici, kao i ceo školski sistem su bazirani na njemu, izviru iz njega, a njime se ni na jedan način ne bave. Kartezijanstvo se u našoj civilizaciji uzima zdravo za gotovo. Ljudi su uslovljeni da podrazumevaju da to tako mora biti, i da na tom nivou, nivou ontologije, nema šta da se preispituje ili razmišlja.
Takvo stanje je logično, ako shvatimo da je, ponovimo još jednom, aposlutno svako od nas u potpunosti omeđen kartezijanskim filozofskim okvirom. Kritika Kartezijanstva jeste kritika samog sebe, usvojene normalnosti načina razmišljanja i pogleda na svet, kritika korena svih nauka, svih zvaničnih paradigmi, a samim tim i kritika temelja naše civilizacije. A to su teme koje se ne obrađuju u procesu sticanja diplome i nastavka uspešne naučne karijere. Jednostavno – odatle se kreće, takav pogled na svet se podrazumeva, svi misaoni tokovi odatle izviru, sve misli su time uslovljene.
Uslovljeni um ne može se osloboditi uslovljenosti, jer bi time automatski prestao da bude uslovljen. Ova rečenica, koliko god bila apsurdna u svojoj logici, zapravo jeste tačna. Uslovljeni um se aktivno i potpuno bavi održavanjem svojih uslovljenosti, jer uslovljenost podrazumeva da bude upravo tako kako jeste, i nikako drugačije. Mi smo svi isprogramirani, a naš operativni sistem, u kojem sprovodimo različite korisničke programe i igramo igrice, zove se Kartezijanstvo.
Na ovom mestu ne treba pogrešno razumeti da zajednički izvori od kojih sve kreće ne postoje ili ne treba da postoje. Mi na ovaj svet dolazimo da bi nam neka predanja, mudrosti, učenosti, razumevanja ljudi koji su život na ovoj planeti proveli pre nas, bili predati, da od njih dalje krećemo u sopstveni život i kreaciju. Svakako nije ideja da svako novo ljudsko biće treba da počne od potpune nule, bez usvajanja već usvojenih i osvojenih znanja i umenja prethodnih generacija. Suština građenja civilizacije i jeste u tome – gde ja stadoh, ti produži.
Takva početna znanja i filozofsko-ontološki okviri pogleda na prirodu su oduvek postojali i postoje, i prenose se generacijski hiljadama godina unazad, neki verovatno i znatno duže. Odista je čudno da se naša civilizacija potpuno prepustila filozofskom sistemu koji je vaspostavljen pre nepunih 400 godina, a koji u potpunosti oponira svemu što su „stara znanja", čiji pisani tragovi kojima raspolaže naša civilizacija sežu hiljadama godina unazad, imajući svoju višemilenijsku konzistentnost i protežnost u praktično svim prethodnim civilizacijama i socijalnim sistemima.
Ako krenemo od Veda, kao najstarijeg nama dostupnog filozofskog sistema, lako se može uočiti da je kompletna Ontologija stvarnosti tog filozofskog sistema bazirana na nečem što se u Sanskritu označava pojmom Tribuvana. Tri Bivanja, moglo bi biti u prevodu na naš Sanskritu blizak jezik, jer tačno o tome se radi, i to jeste to. Iza ovog pojma se krije shvatanje da je ceo svet, realnost, Univerzum – trojedinstven, i da se, u ontološkom smislu, sastoji od TRI sveta, tri uzajamno potpuno prožimajuće celine. Filozofija, Matematika i Fizika – tri nauke, četvrta jednostavno ne postoji, sve ostale nauke su izvedene iz ove tri primarne discipline. Duh, Duša i Telo.
Trag ove Trojedinstvene/Tripartitne ontologije je vrlo jasan kroz istoriju, čak i ovakvu kakva nam je trenutno dostupna. Preko Pitagore, pa do Platona, naši preci iz nešto južnijih krajeva su jasno promišljali i držali se Trojednistvene ontologije kao jedine validne. Platon, koji je živeo u predhrišćansko vreme (427. – 347. p.n.e.), ostavio je za sobom jasan ontološki sistem tri nivoa funkcionisanja realnosti:
- Izvor manifestacije: Primarno, Primordijalno, Izvorno
- Nematerijalna manifestacija: Na nivou fizike se na ovom mestu uvodi pojam Polja. Na nivou ljudske egzistencije, Platon na ovom mestu uvodi termin Psiha (ψυχή), čije je jedno od izvornih značenja pojam Duše.
- Materijalna manifestacija: Pojavno/Materijalno/Fizičko/Korporijalno
Kada u određenoj ontologiji postavite osnovne celine sistema kojim se bavite, dalja razmišljanja su usmerena na odnose između tih celina i načine njihovog funkcionisanja. Na ulazu u Platonovu Akademiju je pisalo: „Neka ne ulazi onaj ko ne razume Geometriju". Razumeti Geometriju je za Platona značilo imati potpuno shvatanje dve osnovne stvari. Prvo je razumevanje da Sve jeste Geometrija, ispoljena kroz odnose, simetrije i slične njoj pripadajuće apstraktne pojmove od kojih se začinje i sastoji celokupna manifestacija, kako materijalna, tako i nematerijalna. Druga stvar je razumevanje da se Geometrija začinje na „najvišem" nivou Egzistencije, u Primarnom/Primordijalnom/Izvornom. Dakle, kompletan misaoni proces nas ljudi, koji se na mnogo nivoa može opisati geometrijskim slikama i odnosima, začinje se van naše fizičko/korporijalne realnosti, u primordijalnom domenu. Svest je primarna i prethodi materiji, a nikako obrnuto.
Tu je Izvor svega, kompletne geometrije, kako one na materijalnom, tako i one na psihičko/misaonom nivou ljudske egzistencije. Ako vam to nije bilo jasno, Platon vas nije hteo u svojoj Akademiji.
Dakle, u Tripartitnoj naučnoj ontologiji se podrazumeva postojanje Primarnog energetskog polja, čijim se pokretanjem posledično formiraju kompletna nematerijalna (sva nakandno izvedena fizička polja) i materijalna manifestacija. Nakon takvog „pokreta u primarnom", hijerarhijski gledano, prvo se manifestuje nematerijalni aspekt pojavnosti, pa tek za njim materijalni/korporijalni. Taj primarni pokret u Primordijalnoj energetskoj strukturi naša nauka primećuje, krsteći ga simpatičnim terminom „Kvantna pena".
Na nivou fizike, aktuelnim rečnikom rečeno, polja prethode materiji, tj. materija jeste posledica raspodele energetskih stanja u poljima. Naravno da su veze između nivoa uzajamne i povratne, te u tom smislu materija po svom formiranju ima uticaj na raspodelu energetskih tokova u poljima, ali to ne menja činjenicu da primarni put Egzistencije jeste „odozgo na dole", iz primarnog, preko nematerijalnog do materijalnog.
Na nivou ljudske egzistencije, svaka ljudska ideja i misao se začinju kroz pokret u Primarnom i odatle „spuštaju" na psihički nivo. To je nivo kognicije, nivo emocija, snova, ideja, mašte, te celog seta elektromagnetnih i inih zračenja koja u svakom trenutku svi primamo i emitujemo. To je, dakle, nivo nematerijalnog dela naše manifestacije, koji de facto postoji, i koji se manifestuje kao Kontinuitet unutrašnjeg života svakog od vas koji ovo čitate, te unikatne forme pojavnosti koju svako od nas pojedinačno u sebi ima i sa kojom se kao po pravilu u potpunosti poistovećujemo, a koja ni na jedan način nije materijalna.
Ona, opet, jeste u spregnutom odnosu sa materijalnim nivoom pojavnosti, ali nivo psihe sam po sebi nije materijalni, već isključivo nematerijalni prirodni fenomen.
Ovaj nivo se ponekad naziva i posrednički, pri čemu se posredovanje odnosi na vezu između Primarnog i Materijalnog. U nauci koja je bazirana na ovoj vrsti ontologije na tom nivou se uvodi pojam Polja potencijala, kako skalarnih (elektro), tako i vektorskih (magnetno), koje je Maksvel postulirao, i u kojima još uvek ne dolazi do ispoljavanja fizičkih sila koje deluju na materijalna tela.
Dakle, u Tripartitnoj ontološkoj postavci, preduslov za realizaciju bilo kakve forme ili akcije na materijalnom nivou je začinjanje primarne informacije na Izvornom nivou. Tako začeta primarna informacija se prvo manifestuje na nematerijalnom nivou, što bi u slučaju ljudske egzistencije bilo sve ono što se dešava u psihičkom domenu pojedinca. Dakle, bilo koja veštačka stvar, sve što je čovek ikada stvorio, je prvo morala nastati kao misao, ideja, broj, geometrija, slika na psihičkom nivou nekog pojedinca. Tek nakon toga, moguća je materijalna manifestacija veštačkih stvari.
Na tom hijerarhijski najnižem, materijalnom nivou, u nauku se uvodi pojam Vektorskih polja sila, kojima se opisuju stanja i dinamika fizičkih, materijalnih sistema. Današnja nauka se skoro isključivo bavi upravo tim nivoom – materijom, te električnim, magnetnim i gravitacionim silama koje utiču na materijalni svet oko nas i odnose u njemu.
Zarad poente, ponoviću još jednom: Na ovom svetu postoje samo dve vrste stvari – Prirodne i Veštačke. Prirodne (drvo, voda, vazduh, zemlja...), mi ljudi zatičemo svojim dolaskom na ovu planetu, one su na korporijalni nivo „spuštene" iz Izvora. Veštačke, pak, mi ljudi pravimo – ali opet kroz isti proces – od Izvornog pokreta, perturbacije unutar Primoradijalnog, preko pokreta ljudske psihe u formi ideje ili misli, do konačnog pokreta u fizičkoj ravni.
Uvek tri, i uvek je primarni tok od Izvora. Ali naravno da ono što radite sa tokom, pogotovo na mestima blizu Izvora, ima veze i sa samim Izvorom – sve veze između delova Tripartitnog ontološkog sistema su uzajamne i povratne. Vertikala na relaciji Primarno – Nematrijalno – Materijalno jeste put kretanja u sistemu baziranom na Tripartitnoj ontologiji: primarna funkcija naše Psihe/Duše je veza sa Izvorom, sa Božanskim. Tako, i nikako drugačije je cela stvar bila novim pokolenjima donošena i tumačena eonima unazad. Sve priče su bile na taj način pričane. Platon je celu stvar samo utegao i do nas preneo lepo očuvanu i terminološki postavljenu.
Rene Dekart (1596. – 1650.)
U Platonovo vreme, tek nešto stariji od njega, živeo je i filozof/mislilac koji je ostao upamćen po imenu Demokrit (oko 460. − oko 370. p.n.e.). Demokrit je potpuno odbacio Tripartitnost i kreaciju Univerzuma podvrgao sledećoj ontološkoj postavci: Ništa osim atoma (najmanjih, nedeljivih) i praznine ne postoji, a pojavna realnost se formira grupisanjem atoma unutar te iste praznine.
Dakle, kreacija se sprovodi ne odozgo, vertikalom koja uspostavlja jasne odnose između tri dela jedne celine, već odozdo, od sitnijeg ka krupnijem. Demokrit je tako mislio i pisao, na šta se direktno nadovezao i verovatno poslednji bitni atinski filozof Epikur (341. – 270. p.n.e.). Posle Epikura, takav ontološki okvir, koji nije imao mesta ni u filozofskoj misli nadolazećeg Hrišćanstva, narednih skoro 2000 godina je smatran od strane filozofski informisanog sveta za ultimativnu filozofsku jeres. Sve do pojave Dekarta.
Francuz. Mislim, dakle postojim. Briljantan je um bio, odista, zainteresovan za sve, željan znanja i razumevanja. Mračni srednji vek, taj neverovatan period u razvoju čovečanstva o kojem se pričaju nemušte istorijske priče, bio je okončan. U evropskim zemljama otpočeo je humanizam, a za njim i renesansa. Mislioci zainteresovani da shvate i objasne prirodne fenomene su nicali kao pečurke posle kiše.
U svojim delima, Dekart jasno saopštava da se svako postojanje opet neminovno sastoji od tri različite supstance, kako ih je nazivao, od kojih svaka ima svoju suštinu, koristeći pri tome sledeću terminologiju: Bog, koji poseduje neophodno postojanje; Um, koji poseduje samosvesnu misao; Materija, koja postoji u tri dimenzije. Dakle, mislio je tako, pisao je tako. Ali mu potreba za racionalnom spoznajom (i isključivo njom) nije dala mira, pa je počeo, kroz proces radikalne sumnje, da razmišlja o tome kako je zapravo nastao ovaj materijalni, odista intrigantni svet.
Vodio se osnovnom logikom koja je za ljudski racio veoma laka, jasna i pitka, da svaku materijalnu stvar, koliko god da je složena, možemo nekakvim postupcima i uz primenu prave tehnologije rastavljati na sve sitnije i sitnije delove, pa onda analizom tih delova dalje ići u proces razumevanja celine. Formirajući racionalno-logičku bazu na taj način, Dekart je bio vrlo spreman da prihvati Demokritovsko-Atomistički način pogleda na svet. Sve što je trebalo da se desi je da ga neko sa takvom ontologijom, o kojoj ništa nije mogao čuti tokom svog intenzivnog mladalačkog školovanja u jezuitskoj školi, upozna.
Upravo to je učinio danas malo pominjani holanđanin Isak Bikman (1588. – 1637.), tokom Dekartovog boravka u holandskom gradu Breda, u njegovim dvadesetim godinama života. I tako je Dekart, utemeljen u potpunoj skepsi spram svega što nije „Ja Koje Misli", potpuno spreman da rašrafi svemir na najsitnije delove kako bi isključivo kroz racio probao da shvati celinu, uredno naoružan dobijenim informacijama o atomističkom pogledu na svet, u jednom trenutku u javnost izašao sa suštinski Demokritovom idejom da „nedeljive kuglice" svojim udruživanjem formiraju celinu.
Objekat bavljenja Ontologije u klasičnoj filozofiji
Objekat bavljenja Ontologije u klasičnoj filozofiji jeste Biće, koje smo u dosadašnjem tekstu označavali opštim terminom Sistem. Najjednostavnija i iznenađujuće precizna definicija Bića jeste da je ono Nedeljiva Celina. Trojedinstvena ontologija podrazumeva razumevanje da se svako Biće, sa svim svojim kvalitetima koji izviru iz njega samog kao Nedeljive Celine, na korporijalnoim nivou, kao što smo već napomenuli, pojavljuje iz Primarnog. Vertikalna uzročnost/kauzalnost je termin kojim se opisuje postavka da se sve začinje u Izvornom, da je uzrok svega i uvek u vertikali, tj. da svi vidovi nematerijalne i materijalne manifestacije svoj uzrok/kauzalitet uvek i isključivo imaju u Primarnom/Izvornom.
Ja, kao ljudsko biće, posedujem svoj kvalitet Nedeljive Celine koji, kao takav, manifestujem kako na materijalnom, tako i na nematerijalnom nivou. Stanje bića se menja u svakom trenutku (kosa mi opada, isparavam uvek i svuda, svrbi me brada, budan sam ili spavam, osećam radost ili tugu) – ali u tom jednom i jedinom, sadašnjem trenutku, sav kvalitet izvire iz zatečenog stanja bića kao Nedeljive Celine, ne zaviseći ni od čega drugog.
Dakle, ruža kao Biće izgleda tako kako izgleda, miriše kako miriše i crvene je boje isključivo i samo kao Nedeljiva Celina onoga što jeste. Počupajte cvetu latice ili ga posmatrajte u nekom drugom trenutku, i on će posedovati promenjene kvalitete, ali i dalje ostajući Nedeljiva Celina. Biće je tok u postojanju/trajanju sopstvene Nedeljive Celine, čiji se kvaliteti u vremenu menjaju pod uticajem okoline i protoka vremena.
Ovakvo ontološko shvatanje procesa nastanka i ispoljavanja kvaliteta Bića u pojavnom svetu u sebi neminovno sadrži odrednicu da se Celina nikada ne može shvatiti kao skup sopstvenih delova. Ili, drugačije rečeno: Kvalitet Celine se ni na jedan način ne može do kraja ispravno razumeti kroz proces analize njenih Delova.
Ovakva ontološka postavka je u potpunoj suprotnosti sa dekartovsko/kartezijanskim, a samim tim i današnjim naučnim načinom gledanja na svet. U Trojedinstvenoj ontološkoj postavci je jasno da je tako nešto nemoguće, i nauci se ne pristupa na taj način. Celina je više od sume Delova. Suma Delova je manje od Celine. U spoznaju se kreće odozgo, kroz vertikalu, od Primarnog ka Korporijalnom.
Primarni naučni metod baziran na takvoj ontologiji nije danas opšte prihvaćen induktivni, koji se kreće od pojedinačnog ka opštem, već deduktivni, koji od opšteg ide ka pojedinačnom. Kvalitet Bića je isključivo vezan za pojam i stanje Bića kao Nedeljive Celine. U takvoj ontologiji razumevanju se ne može pristupiti odozdo, od delova. To se, dakle, ni ne pokušava, jer je ontološki besmisleno.
Razumevanje mora podrazumevati svest o postojanju vertikale, vertikalne uzročnosti i uzajamnih odnosa svakog Bića/Prirodnog sistema kao Nedeljive Celine i Izvora iz kojeg ta Celina izvire, i sa kojim je u svakom trenutku u interakciji. Kreacija se kreće „odozgo na dole", od primarnog, preko posredničkog, ka materijalnom, pri čemu i ono „dole" može uticati na kreaciju kroz povratne procese koji se u okviru ljudske egzistencije odvijaju preko posredničkog nivoa Psihe.
U Kartezijanskom načinu gledanja na svet, koji je baziran na, u najmanju ruku, problematičnim Dekartovim promišljanjima i zaključcima o načinu na koji priroda funkcioniše (upravo je drugi slog prezimena Dekart (u originalu: DesCartes) iskorišćen kao osnov za davanje imena ovoj ontološkoj postavci), stvari stoje dijametralno drugačije. Postanak bilo koje pojave – Bića, isključivo zavisi od materijalnih, nedeljivih delova koji stupaju u odnose i grade Biće.
Način na koji se oni udružuju je jedino odgovoran za kvalitet Bića. Biće nije ništa drugo do skup materijalnih entiteta (u današnjoj nauci se koristi termin Čestica), koji se svojim nasumičnim udruživanjem, kroz igru velikih brojeva u neophodno dugom protoku vremena, udružuju u različite forme i na kraju formiraju Život i Svest.
U ovakvom pogledu na svet, materija prethodi fenomenu Svesti, koji se smatra slučajno „okinutim" energetskim stanjem koje proizilazi iz suštinski besmislene igre na materijalnom nivo|u. Upravo ovo jeste osnova svih jezivih, „naučno utemeljenih" transhumanističkih škola mišljenja koje se danas tako agresivno nameću: ako je materija slučajno formirala svest kroz nekakve evolutivne procese, zaista nikakve filozofske prepreke nema da ta ista na-materiji-bazirana-svest samu sebe nastavi da unapređuje kroz primenu isključivo materijalnih tehnologija.
Čip u glavu, da glava bolje misli – i idemo dalje, u nove radne pobede, jer šta tu ima da se priča, ionako je sve isključivo materijalno i besmisleno. Baš kao što nam savremena kartezijanska nauka već više od jednog veka uporno i dosledno saopštava. A nauci se verovati mora, zar ne? Nema primarnog, nema promisli, nema vertikalne uzročnosti, Kartezijanstvo na tu stranu ne ide.
Ono sve vreme ostaje u horizontali, baveći se isključivo vremensko-prostornom kauzalnošću materijalnog nivoa, ne zahtevajući nikakvu primarnu promisao u svemu tome. Upravo ta Kartezijanska premisa jeste početna tačka potpunog i neminovnog razdvajanja Zapadne nauke i civilizacije od Boga, koje je sprovedeno u XIX i okončano u XX veku.
Po pitanju kvaliteta bića, Demokrit kaže: „Prema konvenciji slatko, prema konvenciji gorko, prema konvenciji vruće, prema konvenciji hladno, prema konvenciji boja: ali u stvarnosti – atomi i prostor". Ovakvim ontološkim stavom istog trenutka se ukida Biće kao Nedeljiva Celina, sa svim svojim kvalitetima koji iz te celine izviru.
Biće ne poseduje kvalitet samo po sebi, već se kvalitet potpuno i isključivo formira u svesti posmatrača, kroz proces čulnog opažanja. Epikur ide korak dalje i iznenađujuće precizno, sa stanovišta današnje materijalističke nauke, definiše čulna opažanja kao „fine materijalne otiske ili sličice koje se otkidaju od predmeta, izvanrednom lakoćom i brzinom lete po vazduhu i kroz prazninu ulaze u naše čulne organe, gde izazivaju odražaje spoljašnjeg sveta".
Mislim, dakle postojim. Iako na vrlo suptilan način, ali u kartezijanskoj ontologiji zapravo još više važi Mislim, dakle postojiš. Kartezijanstvo sve pripadajuće kvalitete svakog bića u potpunosti uslovljava egzistencijom svesti posmatrača, koja je u stanju da percepira.
Postojanje bilo kog bića, bilo koje materijalne stvari sa svim njenim kvalitetima, Dekart suštinski uslovljava postojanjem samog Sebe. U toj tački je došlo do potpunog i neraskidivog razdvajanja na Moj unutrašnji kontinuitet života (Res Cogitans) i Svega ostalog što je izvan Mene, uključujući čak i moje fizičko telo (Res Extensa).
Na taj način svi posmatramo svet, jer smo tako uslovljeni – Kartezijanstvo nam kaže da stvari tako funkcionišu, a mi mu bespogovorno verujemo. Ja sam Ja, a Sve ostalo je Sve ostalo. Ništa osim horizontalne uzročnosti oličene u slučajnosti ne postoji, vertikale nema, a samim tim ni Primarnog Izvora, niti bilo kakve Božje promisli.
Svako za sebe, u se, na se i poda se, jer čovek je čoveku vuk. Civilizacija preplašenog i podivljalog Ega koja pluta u kolektivnoj Psihozi – to jeste ono u čemu trenutno živimo. Izvor za takvu situaciju u kojoj se naša civilizacija de facto nalazi leži upravo u ovoj tački oslonca Kartezijanskog pogleda na svet.
Uvođenjem gore navedenih filozofskih premisa u Kartezijanstvo, dakle, potpuno se poništava postojanje bilo kakve vertikale, sve se spušta isključivo na korporijalni nivo u, u najmanju ruku, diskutabilnoj filozofskoj postavci da se analizom delova može doći do razumevanja kvaliteta Bića/Sistema kao celine.
Kartezijanstvo jeste odgovorno za potpunu jalovost današnje isključivo kvantitativno-materijalističke nauke, koja inherentnog kvaliteta Bića kao Nedeljive Celine zapravo nije ni svesna. Upravo to je razlog što suštinsko, kvalitativno razumevanje bilo kog fizičkog pojma danas u nauci nema – ne znamo šta je gravitacija, šta je električno, magnetno, šta je struja, šta je inercija. Ništa nam nije jasno.
Sve možemo da usitnimo, rastavimo i izmerimo, na nivou kvantiteta dobro baratamo. Ali kvalitativnih razumevanja nema apsolutno nigde. Ništa osim gomile samodovoljnih špekulacija/teorija i prevaziđenih ideja i postavki koje polako ulaze u drugi vek svog jalovog naučnog bitisanja.
Kada se stvari podvrgnu izloženoj ontološkoj analizi, jasno je da drugačije ne može, niti će ikada biti, dokle god se kartezijanstvo za tako nešto pita. A pita se!
Za današnjeg naučnika, bilo koje biće/sistem nije ništa drugo do skup različitih atoma, ugljenika, vodonika, kiseonika, natrijuma... koji u svom međusobnom odnosu i kretanju u praznini/prostoru postaju izvor mehaničkih i elektromagnetnih vibracija koje mi ljudi našim čulima osećamo i instrumentima detektujemo.
I tek kada naša čula prime vibracije koje do nas stižu iz tog sivog, spoljašnjeg sveta kvantiteta, koji sam po sebi ne poseduje apsolutno nikakav inherentan kvalitet, u mraku naših lobanja, kroz materijalnu igru neuronskih struja, u našoj svesti koju proizvodi materijalni sistem zvani mozak(!?) se formira realnost u kojoj cvet miriše i crvene je boje.
U stvarnom svetu – toga nema! Nema mirisa, nema boja, nema ničega. Samo nešto što je izvan Mene, koji tom Izvan u svojoj svesti dajem formu kvaliteta. Izvor se od Božje promisli Kartezijanstvom izmešta na nivo slučajnosti igre spajanja čestica, koja se igra po principu velikih brojeva i u dugom trajanju vremena.
Nije Bog taj koji daruje kvalitet, kvalitet se formira u našoj svesti i bez nje ne postoji. JA se time potpuno izdvaja iz celine. U kartezijanskoj ontologiji Bog, primarna promisao, apsolutno ne mora da postoji, on se prosto ne uzima u obzir u procesu redukcionističke spoznaje.
Naravno, to i jeste razlog zašto tog istog Boga uopšte nema u današnjoj nauci. Drugačije ne može biti, jer je ontološki temelj nauke tako postavljen. A temelj, kao što smo već rekli, apsolutno sve u daljoj gradnji određuje. Temelj je ozbiljna stvar, sa temeljima se ne treba tek tako igrati.
Filozofski termin kojim se označava ovaj trenutak uvođenja elementa šizofrenije u filozofski temelj naše civilizacije je Bifurkacija, koji je u praksu, na ovom mestu, upravo u trenutku potpunog „otimanja" nauke od strane kartezijanstva u prvoj polovini XX veka, uveo znameniti engleski filozof Alfred Vajthed (1861. – 1947.). Ultimativno raskačinjanje od Vertikale i Celine.
Nikakva vertikala, a samim tim ni Primarni izvor, u Kartezijanstvu ne postoje. To jeste temelj Kartezijanstva, a samim tim i svih nas koji smo njime uslovljeni, na njemu odojeni i njime opremljeni kao informacijom sa kojom pristupamo svim razmišljanjima o ovom svetu. O tome se jednostavno ne razmišlja – da, naravno da nikakva vertikala ne postoji, psihologija kao kartezijanska nauka ne može poznavati pojam duše, i nikakvi posrednički nivoi nisu u igri u ovoj civilizaciji.
Bog je u muzeju, a materijalistička nauka divlja u svojoj bespomoćnosti unutar filozofskog okvira u koji je sabijena i okovana, pokušavajući da od delova sastavi celinu, da preko kvantiteta dođe do kvaliteta, u čemu nikako ne uspeva. Ovo nije šala, ovo su ozbiljne stvari! Sa ovakvim stvarima se ozbiljni ljudi, koji pretenduju da se zovu filozofi ili naučnici, ne smeju tek tako olako igrati.
Sa ovim razumevanjem dolazimo i do još jednog apsurda, da je Dekart kao izuzetno pobožan čovek započeo istorijski proces koji je uspeo praktično potpuno da razboži ovu civilizaciju i da je definitivno raskači od Izvora postojanja.
Kao što sam već napomenuo, Dekart nije bio ni malo naivan tip, i bilo mu je jasno, za razliku od današnjih naučnika, sa čime se igra. To je bio razlog zbog kojeg je sebi postavio sledeće pitanje: Kako ja zapravo mogu znati/tvrditi da je ovakva ontološka postavka zaista ispravna? Odlično pitanje! Pošteno i bitno!
Shvatajući značaj tog pitanja, odlučio je da se povuče u tihovanje u jedan od manastira, odlučan da se iz njega ne vrati dok ne dođe do odgovora. I tako je i bilo. Povukao se i nije se vraćao u javnost, dok nije dobio odgovor, taj čuveni odgovor koji je zapisao u jednoj od svojih Meditacija. Odgovor koji, u parafraziranom obliku, glasi: Bog mi se lično javio, i rekao da je taj način razmišljanja u redu!
Bukvalno tako, to se desilo, tako je opravdao celu stvar! Zvuči neverovatno, ali tako je. Dakle, da se razumemo: Svi današnji naučnici, koji su kao po pravilu ateisti, koji se bave naukom koja ni na jedan način ne uzima Boga u razmatranje, i koji uvođenje Boga u proces razumevanja smatraju nepotrebnom i ometajućom poštapalicom, sve svoje ideje i razmišljanja utemeljuju u ontološkoj postavci koja je opravdana od strane samog Boga! Apsurd je konačan, apsurd je ozbiljan.
Pitanje filozofskog okvira savremene nauke, i to one teoretske, fundamentalne, zapravo jeste ključno pitanje naše civilizacije, koje ima direktne veze sa apsolutno svim procesima koji se u našem okruženju dešavaju.
Ovakva rečenica nekome može zazvučati pomalo čudno: pa zar ključna pitanja sadašnjeg trenutka nisu vezana za oblast privrede, ekonomije, očuvanja planete, zdravlja ljudi, hrane, energije, te lokalne i globalne politike koja sve te teme tretira i usmerava.
I odista, na prvi pogled, prateći današnje medije, to zaista jeste tako – fundamentalna nauka se pominje veoma retko, možda u situacijama kada dođe do nekog interesantnog otkrića u astronomiji ili rezultata eksperimenta u kvantnoj fizici. Fundamentalnom naukom se bave naučnici, to je tamo neki svet prosečnom čoveku dalek i imaginaran, te se odista postavlja pitanje zašto bi ona imala bilo kakve, a pogotovo suštinske veze sa njim.
Međutim, kao i većina stvari u životu, prvi pogled i te kako ume da zavara. U tom smislu, hajde da razmotrimo šta je to „filozofski okvir fundamentalne nauke", koji se kraće naziva – naučna paradigma.
Pod fundamentalnom naukom podrazumevamo one naučne discipline koje se bave pokušajem da odgovore na bazična pitanja koja svaki iole misleći čovek postavlja sam sebi od kako je sveta i veka: pitanja postanka i održanja svega – energije, materije i života. Ova pitanja je i nauka sama sebi oduvek postavljala i na nekom nivou na njih davala odgovore kroz svoju istoriju.
Ista ta nauka je danas, u skladu sa kartezijanskim ontološkim principom uslaska u sve sitnije i sitnije svuda i na svakom mestu, potpuno rascepkana, i sastoji se od velikog broja disciplina. Ona naučna disciplina od koje se očekuje da nam da odgovore vezane za materiju i energiju jeste fizika (i to, pre svega, atomska i kvantna), dok odgovore u vezi nastanka i održanja života i zdravlja očekujemo pre svega od bilogije, hemije i medicine.
Hajde da malo konkretizujemo stvari. O kojim granicama današnje naučne misli se zapravo radi? Šta su okviri kojih se savremena nauka danas drži kao ocvali pijanac plota, ulažući ogromna sredstva i ljudske resurse u njihovo očuvanje. Tekst ovog tipa ne dopušta detaljniju analizu ovako interesantnog i kompleksnog pitanja, ali taksativno bi smo mogli nabrojati sledeće stvari:
- Univerzum je nastao iz eksplozije, nakon koje je nizom slučajnih procesa došlo do formiranja onoga što zovemo realnost. Nikakva promisao, ideja ili svest u procesu formiranja realnosti nije bitna ili nije ni postojala.
- Život je posledica slučajnosti, nastao iz haosa, u koji se vraća gonjen neumitnim zakonima entropije.
- Sve fizičke pojave u Univerzumu su lokalne, ne postoji nikakva neposredna i trenutna povezanost između različitih tačaka u prostoru. Veze između pojedinačnih, večito razdvojenih tačaka, se uspostavljaju maksimalnom brzinom od 300.000 kilometara u sekundi, što je najveća dozvoljena brzina kauzalnosti u Univerzumu.
- Čovek svojom aktivnošću presudno utiče na količinu ugljen dioksida u atmosferi, što je osnovni uzrok ekološko-klimatskih problema na planeti.
- Život se u potpunosti i isključivo definiše hemijskim procesima koji se u telu živog bića odvijaju, na osnovu čega se formira isključivo alopatska medicina.
- Duša ne postoji. Fizička realnost je jedina realnost. Osnova fizičke realnosti je materijalna.
- Svest je produkt evolutivne organizacije materije koji je baziran na slučajnosti.
Kada se ovako taksativno navedene odrednice trenutno važeće naučne paradigme ukrste sa socijalnim tendencijama, već u prvom sledećem koraku dolazimo do četiri „naučno utemeljena" stuba na kojima počivaju apsolutno svi narativi kojima je izložena ova naša napaćena civilizacija:
- Ajnštanizam: Filozofsko-naučno-moralni relativizam (Sve je relativno, a samim tim i dozvoljeno. Apsolut ne postoji.)
- Darvinizam: evolucija kao slučajan proces baziran na prirodnom principu selekcije (jači ima pravo da tlači)
- Makijavelizam: Cilj opravdava sredstva
- Eugenika: (neki ljudi jesu bolji i vredniji od nekih drugih)
I eto nas, u svega dva koraka od naizgled ne toliko bitnih naučnih pitanja, do svega onoga što su utemeljenja apsolutno svih narativa koji nam se plasiraju kroz školu i medije, porodicu i društvo, od prvog dana stupanja na ovu planetu.
Razmislite! Ne postoji apsolutno ni jedan narativ, ni jedna teza ili agenda koja nam se plasira a da svoje uporište nema u nauci. Ni jedna! Nauka jeste izvor i opravdanje za sve što nam se kao ljudima nameće – energetska paradigma, ekološka, socijalna, medicinska, ekonomska, politička... apsolutno svaka bitna sociološka teza koja se plasira i nameće putem zaposednutih kanala komunikacije, svoje uporište ima u toj i takvoj naučnoj paradigmi.
A gde je NRA u celoj ovoj priči, zapitaće se neko? Da bi došli do poente ovog teksta, potrebno je ukazati samo na još jednu stvar. Mi živimo u nečem što se zove Autoritarni sistem. Svi socijalno- ekonomski sistemi koje mi ljudi gradimo su isključivo i samo formirani na autoritetu. Od porodice, preko vrtića, škole, radnih mesta, brakova, navijačkih grupa, stranaka, država, vojski... sve je bazirano isključivo na autoritetu, te u tom smislu potpuno je ispravno tvrditi da sistem jeste suštinski autoritaran.
U ontološkoj situaciji u kojoj ne postoji vertikalna uzročnost, spontano dolazi do ukidanja jedinog prirodnog, izvornog autoriteta, koji je po svojoj prirodi Primordijalan i koji se kratko i danas već pomalo romantično naziva – Bog.
Ta vrsta sistema nije autoritarna na način danas jedine prisutne, kapitalistički ustrojene autoritarnosti bazirane isključivo na štapu i šargarepi, već se njena autoritarnost bazira na izvornim vrednostima poput dobrote, pravde, ljubavi, ili u fizičkoj interpretaciji – putem ispoljavanja neprekršivih prirodnih/fizičkih zakona...
U ontološkoj postavci gde se ta vrsta istinskog/prirodnog autoriteta prema kojem se oseća iskreno unutrašnje poštovanje potpuno isključuje, otvara se pun prostor za upliv gomile veštačkih/lažnih autoriteta, koji se formiraju iz ravni ljudskih, relativnih vrednosti i potreba, i isključivo u horizontalnoj uzročnoj ravni.
Povodi za lažni autoritet su uvek i iznova strah ili korist u očima onih koji se autoritetu podvrgavaju. Kada se u formiranje ili funkcionisanje bilo kog sistema umetne interes grupe ili pojedinca, dolazi do formiranja ideologije i ideološki ustrojenih sistema. Ideologija, na taj način, dolazi u situaciju da formira i kontroliše ontologiju. Ideologija je danas postala ontologija praktično svih sistema.
Ne iz objektivnih razloga zbog kojih ontologija i priroda zaista tako i funkcionišu, već iz potpuno subjektivnih razloga prilagođavanja sistema potrebama grupe ili pojedinca. Takva situacija u kojoj se naša civilizacija danas nalazi je u najmanju ruku neprihvatljiva, pa, ukoliko se dogovorimo da stanje civilizacije jeste ozbiljna stvar, čak i neozbiljna.
Dokle god autoritete formiraju, zastupaju, brane ili nameću ljudi, moguć je dijalog, protivljenje, suprotstavljanje, i to je ono čemu prisustvujemo danas: ratovi, protesti, sukobi – uvek i sve zbog nametanja „moga" umesto „tvoga", sa jedinim ciljem promene u smislu uspostavljanja novog autoriteta.
Dakle, uvek je moguće dovoditi u pitanje bilo koji ljudski autoritet, što jeste izvor svih dijalektičkih sukoba koje nam tako detaljno opisuje Istorija. I dobro je što je tako, jer nametanje jednog vrhovnog ljudskog/veštačkog/lažnog autoriteta neminovno dovodi do usporavanja i poravnavanja socijalnih tokova i tome sledstvene dekadencije i odumiranja društva.
Takvi modeli su probani u istoriji, diktature bilo kog tipa jesu primer za tako nešto. Nijedna i nikada nije opstala. Zapadna društva su u ovom trenutku u fazi evidentne dekadencije i odumiranja (statistike su neumoljive). Sukobi su kako neminovni, tako i neophodni u na taj način postavljenom sistemu, te se stoga oni i dešavaju.
U situaciji gde se kao civilizacijski fenomen pojavljuje NRA, po prvi put u nama poznatoj istoriji, dolazimo u situaciju da veštački/tehnološki autoritet koji su formirali ljudi, preti da postane ultimativan i jedini. Potpuna ekstaza svakog prosečnog kartezijanca – Bog kao Apsolut je zamenjen tehnološkim apsolutnim autoritetom.
Ova izjava je pomalo lirski opis onoga što bi u skoroj budućnosti zapravo i te kako moglo da se desi u praksi. Da li je realna situacija da će roditelji, škola, svako onaj od koga se potražuje odgovor, svi autoriteti, kada im se postavi neko pitanje, odgovor tražiti od NRA?
Racionalni izgovor će svakako biti da NRA raspolaže najvećim setom pojedinačnih informacija, kojim ne može raspolagati ni jedno ljudsko biće, te da u tom smislu, svi misaoni procesi bazirani na induktivnom metodu izvođenja zaključaka moraju biti usklađeni sa informacijama i zaključcima koje će nam NRA saopštavati kao jedinu istinu.
Svako ko se bude suprotstavljao tome, u bilo kojoj situaciji, više neće moći čak ni da uđe u diskusiju ili otpor, jer neće imati sa kim. Isti će automatski biti diskreditovan od strane većine koja će imati potpunu veru u odgovore kartezijanske tvorevine NRA, jer su im mozgovi uslovljeni informacijom i posledičnim iskustvom da to tako jeste, i nikako drugačije, jer – tako kaže nauka.
Nauka je ona vrsta ljudske delatnosti gde ljudski interesi, u negativnom značenju te reči, ne bi smeli da postoje. Jedini cilj bi trebao da bude Istina, ili tačnije rečeno: Što ispravnije razumevanje onoga što realnost jeste.
Interes jeste duboko u današnjoj nauci i, posledično, tehnologiji, koju kao civilizacija razvijamo. To, na osnovu prethodno rečenog, znači da je današnja nauka ideološki ustrojena, baš kao i tehnologija. Ideološki okvir naučnog pogleda na svet je baziran na kartezijanstvu. Dakle, ponoviću: naša nauka je kartezijanska, naša tehnologija je ista takva.
Svi, apsolutno svi odgovori na bilo koje pitanje koje će bilo koji pripadnik ove civilizacije postaviti nakon dolaska na ovaj svet, biće generisani iz materijalističko-kartezijanskog seta informacija kojima NRA isključivo raspolaže.
Isključivo materijalistički pogled na svet će konačno postati ono što zvanično, u Filozofiji, nikada zapravo postao nije: jedina i ultimativna istina. Materijalistička nauka je sebi dala za pravo da se proglasi jedinom mogućom. Ko joj je i kada, tačno, to pravo dao? Niko i nikada, zapravo. Na ontološkom nivou nikakvo opravdanje za takvo uporište – ne postoji.
Istina je da materijalizam nikada nije pokazao niti dokazao da je u pravu. Čak šta više, sada već posle više od jednog veka potpunog preuzimanja naučne misli i tokova od strane kartezijanstva, razumevanja na suštinskom, kvalitativnom nivou nema nigde i ni u čemu.
NRA će imati tapiju na kartezijansku naučnu istinu, i na sve iz nje ideološki izvedene narative kojima će nas kapitalistički sistem u budućnosti baziranoj na apsolutu tehnološke istine zasipati i hipnotisati. To je više nego realna situacija, koja je lako zamisliva već sada na nivou pojedinaca, a potpuno predvidljiva na nivou opšteg socijalnog trenda.
U takvoj situaciji će mogućnost svakog suštinskog napretka ove civilizacije i njen prelazak na sledeći nivo razumevanja infrastrukture realnosti i iz nje izvedenih tehnologija biti dodatno, ako ne i konačno zaustavljena.
Kapitalistički sistem sigurnim koracima postavlja NRA na mesto ultimativnog čuvara istine, Kerbera na vratima mogućnosti bilo koje vrste naučne spoznaje i posledične tehnologije koje nisu uokvirene kartezijanskim načinom pogleda na svet.
Kapitalizam, taj kancer na licu ove civilizacije, toplo ušuškan u sopstveni proces dekadencije i propadanja, je u paničnoj potrazi za autoritetom koji će moći bespogovorno da nametne. Prethodni pokušaj je bio da se novac nametne kao taj vrhunski autoritet – pokušaj koji je dobrim delom, ali ipak ne u potpunosti, uspeo.
Tehnologija na čelu sa NRA je novi, kartezijanski bog, u potpunosti kontrolisan od strane kreatora i čuvara sistema, koji uvek postoje i koji imaju moć da određuju kojim informacijama će NRA raspolagati i nametati ih kao jedinu istinu.
A informacije neće izlaziti, ni po koju cenu, iz zadatog Kartezijanskog okvira – opkladu da će biti tako i nikako drugačije primam u svakom trenutku od svakoga, na bilo koju sumu.
Fenomen NRA, sagledan i shvaćen sa ovakvog suštinskog, ontološkog, filozofsko-istorijskog aspekta, nije ništa drugo do malopre elaborirano sredstvo za održavanje zatečene, sada već uveliko neodržive situacije u kojoj se ova civilizacija nalazi.
Ništa više i ništa pametnije. Igra je opasna, i svako onaj ko misli da se igra na tom nivou igre, toga mora biti u potpunosti svestan, a na osnovu takve svesti i odgovoran za ono što čini svojim delovanjem ili nedelovanjem. Sve ostalo je pogrešno.
Tekst je izvorno štampan u zborniku „Veštačka inteligencija: očekivanja i dileme" (Matica Srpska, 2024). Objavljeno uz dozvolu autora.